Tegijevo zakucavanje: Neuspeh

Vladan Tegeltija se osvrnuo na Partizanov neuspeh u Tel Avivu u svojoj novoj kolumni.

objavljeno 30.04.'12.; autor: Vladan Tegeltija
Ključni pojmovi:

ABA

,  

Partizan

U sportskom novinarstvu vest nije kada moćna Barsa osvoji Ligu šampiona, već kada joj Čelzi ne dozvoli da uđe u finale. Tako će prvo finale Cedevite privući veću pažnju od prvog prstena Makabija, a eliminacija košarkaša Partizana od nove titule crno-belih fudbalera ili vatrpolista. Višegodišnji uspesi, sem pristalica tog kluba, dosade svima, kao što im uvećaju želju za skidanje sa trona, što je interesantnije od nastavka dominacije. Svemu dođe kraj, pa i petogodišnjoj Partizanovoj vladavini u ABA. Po prvi put crno-beli nisu ušli u finale, a ono što po dva puta nije pošlo za rukom Ciboni i Olimpiji, uspelo je apsolutno zasluženo Cedeviti, klubu u velikom usponu. Tim magnata Tedeskog, kome svojevremeno nisu dali da uđe u Cibonu, nema trofeje, istoriju, pedigre, ali ima bolju organizaciju, veći budžet, poprilično navijača u "Nokija Areni",  trenera, tim,  strance , iako je igrao bez najboljeg, Smodiša i zato zaslužuje sve čestitke.

Partizan je doživeo drugi neuspeh ove sezone, posle neprolaska u Top 16, takođe posle pet godina. Svaka druga priča iz Humske bila bi pogrešna, nepotrebna. Nesupeh je deo sporta, ali nije skandal, niti smak sveta, pogotovo ovaj u Tel Avivu, ali  pod uslovom da se izvuku pouke, uoče sopstveni propusti, na svim nivoima, od igrača, trenera, do uprave. Možda je i bolje što je doživljen u polufinalu, nego u finalu protiv Makabija, jer bi gurnuo pod tepih mnoge slabosti, a bio drugi ili treći, Partizanu je svejedno. Nije sramota izgubiti od Cedevite, što se ne može reći za način na koji je to učinjeno, pa i u Šarloa ili od Armanija, ali je neuspeh. Na stranu priče o odlascima, budžetu, novim igračima, Partizan je uprkos svemu i bez Pekovića trebao da pobedi u Belgiji ili izgubi bar do tri razlike, posle plus 11, u 25. minutu grotla "Pionira" protiv Italijana, kao i da pobedi Cedevitu bez Smodiša, u onakvoj formi, ako ju je već sveo na 65 poena. Skalpovi Makabija, Reala, Armanija u Milanu jesu podvizi, bez obzira na prisustvo Pekmena, koji nije igrao za NBA, već lokaut platu i emocije, što se u budžetu ne vidi, ali su i ovi porazi neuspesi.

Ne potcenjujem Kup u Nišu, koji je za mnoge razmažene navijače Partizana normalna stvar, poput domaće titule, jer i drugi rade, nepreduju, ulažu u kvalitetne trenere, strance, dobre domaće igrače, ali posle fenjeraša grupe iz koje niko nije otišao u Istanbul i milanskih manekena, Partizan nije izdržao još jednu utakmicu velikog pritiska, u koju je ušao kao favorit, što ipak dosta govori.  Na meti je Vlada Jovanović, kao i svaki trener, ali ne treba zaboraviti da je lani slavio u takvim situacijama protiv Prokoma, Budućnosti i Olimpije na F4 u Stožicama, pa i Radničkog i FMP u Kupu u Železniku. Iako je trener uvek najveći, on nije jedini krivac, jer ne promašuje penale, otvorene šuteve, gubi lopte, ali trenira i odabira te koji su to činili, raspoređuje minute i uloge. Nije lako preuzeti ekipu posle Duška Vujoševića i svih uspeha u poslednjoj sezoni, ali nema ni veće počasti i prilike sesti na klupu našeg najboljeg kluba, koja je lanisrala u evropski krem jednog Dudu, Željka i Duleta, o kojoj su maštali jedan Pešić ili Šakota, znani i manje znani, ali nisu ostvarili snove.

Jovanović je pošten, pravedan, marljiv čovek, veliki profesionalac, posvećen isključivo košarci, gospodski je, za razliku od nekih svojih renomiranijih kolega, podneo neuspeh, ne tražeći krivce u sudijama i nekom drugom, ali nije bezgrešan, kao što nisu ni njegovi prethodnici. Radio je samostalno, ima slobodu, podršku, ali se čini da je ostao na vetrometini, da se nije izborio sa pritiskom, željama, očekivanjima, nasleđem... Njegovo obraćanje posle poraza, konstatovanje i ponavljanje onoga što su svi videli, a ne davanje objašnjenja zbog čega se to desilo, još više potpaljuje one koji misle da više pate i da im je teže nego i samom treneru crno-belih.  Najviše mu se zamera što više voli igru na koš manje primljen, sa većim minutima igračim "jačim" na svojoj, nego protivničkoj polovini, da igra nije lepa za oko, nedostatku hrabrosti za forsiranje mladih igrača, a Partizan ih je sa njegovim dolaskom angažovao, izuzev Nedovića, sve najperspektivnije u Srbiji. Kecman, Božić i Katić su najiskusniji, planirani kao podrška, a ne nosioci, Raduljica i Mačvan su dovedeni kao pozajmljeni umesto stranaca sa jednogodišnjim ugovorima tipa Džavaji i Gist. Čakarević iz Kragujevca, poput Milosavljevića godinu pre, svi sa Dudinog spiska, kao najkvalitetniji domaći igrači, ali da li i nosilaca za Evropu, bez poena iz Radničkog? Lučić je Jovanovićevo otkrovenje, koji je istisnuo Đekića i Lešića, dok su Anđušić i Bertans dovedeni po Vladinoj želji, kao veliki talenti, sa seniorskim iskustvom, a još mlađi Bogdanović, Miljenović uz starosedeoce Bešovića, Jaramaza, bez njega. Da li se preteralo sa gomilanjem igrača, jer mesta nema za sve i svi ne mogu biti zadovoljni, kako mlađi, tako i stariji? Direktor Todorić nije krio da plate kasne, a utiče li to više ili nedobijeni minuti, pošto je Partizan kroz Evroligu najperspektivnijima uvek bio magnet veći od novca, do koga se dolazilo odlaskom u Evropu i NBA. Uostalom, finansijska odricanja Mačvana, Raduljice od ugovorenih svota Makabija i Efesa, te Anđušića od Hemofarma to najbolje ilustruju, a ujedno i pobijaju priče neupućenih o  "krađi" igrača, jer su oni hrlili u Partizan, po cenu pauziranja, manjih ugovora, zarad sosptvenog razvoja, a tek kasnije unovčavanja prilikom odlazaka preko.

Ima li Partizan projekat kao što je imao za trio Divac, Đorđević, Paspalj, kome je pridodat Danilović, kao što je imao za Krstića, Vujanića, Bogdanovića, trio TNT, Kostu ili Pekovića? Ima li takvog potencijala u njegovim sadašnjim taletima? Da li se Vlada ispravno opredelio ko će se trpeti, gurati, po cenu i nekog poraza, iako trenutno možda manje pruža, ali jednog dana to vratiti, kao tandem Saša u Istanbulu, ili naplatiti, poput Veselija, Drobnjaka... i dopuniti osiromašen budžet. Da li je to veći problem od dva rezultatska neuspeha i onakvih partija?

Partizan je dugo koncipirao svoju igru na centrima, iako su, zanimljivo, najveći igrači kluba bili spoljni igrači, Kića - Praja, Đorđević - Danilović. Vujošević je imao i brusio Divca, Pecarskog, Krstića, Perovića, Pekovića, Marića, maestralno koristio Savovića, Vujačića, Ostojića, Stanojevića, Vraneša, Miloševića, ali i odigrao maestralno sezonu sa Novicom, Rakočevićem, Lazmeom i Slavkom kao jedinom peticom. Skakačka i posebno atletska domincija, u kojoj je dosta doprineo i Veseli na trojci, davala je specifičnost igri, ali sada je prošlost, pogotovo odlaskom Pekovića. Raduljica i Mačvan su drugačiji tip igrača, iako su najkorisniji po indeksu, pa se koncept i igra moraju  menjati. Uz to, nikako da se uskladi učinak spoljnje i unutrašnje linije, pogotovo šut za tri, odigra brže, slobodnije, mimo pozicionog napada, sa lakšim poenima, smanji broj izgubljenih lopti.

Partizan nije pogodio pleja ni sa Džejmsom, jer uz ograničen budžet nije lako uvek pogoditi, makar izabrali Loa sa NBA pedigreom ili imati sreće kao sa Boom kada se Palasio nije pojavio. Iako je sa Anđušićem i Lučićem bio najzaslužniji za osvajanje Kupa, vremenom je, baš kao i Lo,  potpuno pao. Generalno, Jovanović ima problem da se ekipa, pa i pojedinci, ne dižu kako sezona odmiče, da nema napretka, uz dosta oscilacija, lutanja i gubitka samopouzdanja. Vlada jedini zna kako ko trenira, ponaša se, izvršava obaveze, šta od koga želi, dobija, koliko i kako deli minutažu, uloge, ali utakmice, rezultati i statistika su neumoljivi. Na predsedniku Daniloviću je da utvrdi gde škripi i šta mu je činiti, ne bežeći od podele odgovornosti, što sa trenerima, kojima je dao punu slobodu i zaštitio ih, što igračima koje je doveo letos, tada na oduševljenje svih navijača, uz kredit za sve učinjeno u poslednjoj deceniji predsednikovanja, koji je "zaradio" bez obzira što stare zasluge u sportu ne važe. Na greškama se uči, a važnije od pada je ustajanje. Uostalom, Partizanu se ne odbrojava još ni za nokdaun, a kamoli nokaut, ali je primio dva jaka udarca, koja upozoravaju.

Sudbina siromašnih je da svaki uspeh u Evroligi plaća "dankom u krvi" (odlaskom najboljih), tako da želje o nekom kontinuitetu međunarodnih uspeha posle F4 ne piju uvek vodu. Istanbul je odneo Đorđevića i Danilovića, pa ni Obradović nije mogao sačuvati ni prvenstvo ni Kup dogodine, a Pariz Boa, Robertsa, Marića i Duleta, ali ne i sve titule. Vlada je sa Gistom, Džerelsom i Džavaijem došao do Top 16, uz  ABA i domaće trofeje, a ove sezone sa domaćim snagama nije. Partizan će, i da ne bude šampion Srbije (što bi bio debakl), u Evroligu dogodine, ali sa kime, kakvom okosnicom, nadolazećim mladim snagama sa minutima i ulogama? Kakv će biti budžet, čijom će se prodajom na leto popuniti, da bi se dovela bar tri neophodna pojačanja? Ima li se novca, informacija i sreće za strance koji prave razliku, jer ma koliko, uključujući posebno autora ovih redova, želeli domaće, mlade snage, može li se sa njima na Evroligaše, pa i Cedevitu sa legijom stranaca, ali i domaće, sve jače konkurente, kao što je prethodne dve sezone?

Ima li još srpska košarka igrača u zemlji ili slobodnih povratnika, koji mogu biti nosioci u Evroligi? Ima li se novaca za sve želje i očekivanja? Imaju li treneri u našim vodećim klubovima hrabrosti i osećaja da prepoznaju talente, da li su ti talenti kadri da se nose, ne samo sa vršnjacima iz Evrope, već starijima? Preovladava li u nas koncepcija da je bitnije odbraniti se, igrati na koš manje primljen, sa igračima defanzivno nastrojenim, nego pokušati dati koš više? Guši li se  kretivnost, šut u prvih desetak sekundi napada iz otvorenih pozicija, bez pozicionog napada, ukrštanja i kontrolisane igre. Lakše je braniti se "specijalcima", a teže stvoriti i istrpeti strelca koji će ubaciti više poena, nego što će protivnik dati preko njega, ne potcenjujući, naravno, tu fazu igre. Samo ko će dolaziti da gleda košarku kao što je bila u polufinalu ABA u Tel Avivu, sa toliko "cigli", bačenih lopti u aut, promašenih penala? Stoji da ne možemo sebi priuštiti tako kvalitetne košgetere kao bogati Evroligaši, da moramo da igramo na koš manje, agresivno, borbeno, disciplinovano, ali ne odlazimo li u krajnost u selekciji, prepoznavanju igrača, forsiranju, koncepciji, stilu, radu, od najmlađih do seniora? To je najveći problem, a ne jedan ili dva poraza, trofeja, pa i sezone.




pošalji članak na:


Vladan Tegeltija
(foto: Kosarka.rs)